Točno. Nije bitno jel mačka crna ili bijela,bitno je da lovi miševe. Sve ostalo spada u marketing i reklamu. Čast ljudima koji proizvode za svoje potrebe.
Potpisujem

U dvije rečenice, gotovo cijela istina o proizvodnji vina.
Kada svojim studentima pričam o vinarskoj proizvodnji na globalnom nivou; onda postoje dvije škole - stara (europska) i nova (novi Svijet; Amerike, N. Zeland i Australija).
U čemu je razlika?
U staroj školi, cijela priča se vrti oko enologa. Enolog napravi vino (dobro/loše), zatim to vino nosi na izložbe i uvjerava kupca kao je njegovo vino dobro (najbolje). Mislim da u praksi ima na tisuće takvih primjera, da ih sada ne nabrajam...
U novoj školi, cijela priča se vrti oko potrošača (onoga zbog čega se vino i proizvodi). Menadžer prodaje/brenda ili kako ih već zovu mora znati koje vino (i u kojoj količini) potrošač želi. Enolog je tehničar koje takvo vino mora proizvesti, i onda se takvo vino proizvodi i prodaje na tržištu.
Vino iz "stare" škole definitivno nije loše; no pitanje je želi li potrošač takvo vino (nedavno ne jednoj razvikanoj izložbi jedan enolog mi je ponudio vino koje miriši "na mokre sjemenke avokada"?!?!?!; moj odgovor je bio "ja bi rađe vino koje miriši na vino; avokado mi je nekako previše Afrički. Na jesen idem u Afriku, pa ću tamo jesti avokado...". Ostao je bez teksta.)
I onda nastaje kratki spoj; potrošač želi jedno vino (i to platiti) a enolog nudi drugo vino. I naravno da potrošnja opada.
Ili dva malo ekstremnija primjera.
Krajem devedesetih u Kanadi, potrošači su željeli piti vina sa intenzivnim voćnim aromama i da nije jako skupo.
I što su onda napravili?
Tehničko bijelo vino (najčešće Chardonnay) "oplemenili" su voćnim ekstraktom (jabuka, kruška, marelica...) i to jasno istaknuli na etiketi.
Enološki gledano to vino nije ništa posebno; međutim potrošači su to željeli, enolozi su to proizveli i "vuk sit; koze cijele". Svi zadovoljni.
Ili malo bliži primijer; Italija i vina u tetrapaku.
Krajem devedesetih dogodila se jedna "anomalija" na tržištu vina u Italiji (koja i dalje traje). Po volumenu prodaje, gotovo 30% prodanih vina, bila su vina u tetrapaku (i to obična stolna vina; tada oko 1,5 DM/litri). Za jednu zemlju koja ima vinarsku tradiciju, preveliki broj.
I onda je nekoliko instituta provelo istraživanje zbog čega je to tako?
Evo nekoliko razloga:
1. Kamo i kako zbrinuti staklenu bocu nakon konzumacije (tetrapak se jednostavno stisne i možete ga lako odložiti)
2. Puno puta tijekom transporta (dućan-kuća; izlet i dr.) pukla mi je boca te razlilo vino, čak sam se porezao dok sam skupljao staklo (tetrapak je čvrsto i elastično pakiranje)
3. Nezgodan je transport (tetrapak je kvadratan i lakše ga je nostiti u košari, torbi, koferu)
4. Tetrapak pakiranje je vizualno lijepo (staklena boca ima premalu etiketu, te je sami vizualni dojam vrlo ograničen)
5. Cijena (među zadnjim kriterijima; iako se očekivalo da će biti prvi; međutim ako redovito konzumirate vino oko 1/2 lit. dnevno nije svejedno koliko je to novaca na dan; da li je to 0,5 EUR ili 5 EUR na dan...)
I onda je bilo pitanje od dobnoj strukturi i dobili su vrlo zanimljiv podatak, a to je da su većina potrošača u toj grupi; ili mladi ljudi (sa novim pogledom na potrošnju vina; sa manje novaca u novčaniku, jer su tek na početku radnog razdoblja pa većinu novca troše na kupnju stana, namještaja, vozila, sport i dr. te ne žele trošiti 5-15 eur (tada je priča bila u ITL - lirama; ali je to sada jednostavno izražiti u eur)) te drugi dio populacije; umirovljenici koji iz financijskih razloga traže jeftiniji proizvod, jer imaju naviku konzumiranja veće količine vina.
E to je ta priča; nije bitno jeli mačka (vino) crna ili bijela (ili miriši na sjemenke mokrog avokada

) važno je da lovi miševe (da postoji tržište i potrošač).
I neko će reći kriza?
Nema krize; u godini bijede (2011.) hrvati kupili 2575 luksuznih automobila (ukupno 6,75% ukupne vrijednosti tržišta).
http://www.vecernji.hr/vijesti/u-godini-bijede-hrvati-kupili-2575-luksuznih-vozila-clanak-361982.
Znači, pozicionirati proizvod na tržištu.
