Treba razlikovati
američkog cvrčka od
medećeg cvrčka. Medeći cvrčak je znatno opasniji i puno ga je teže uništiti. Posjeduje gregarigene sklonosti što je vrlo opako ( stvaranje jata cvrčaka ), dakle kao najezda skakavaca.
U par godina raširio se po čitavoj Europi. Radi bržih prometnica, vrlo lako ga je prenijeti bilo gdje, na bilo koje područje. Tako da ako ga pokupite u Dalmaciji, na moru, ( autom primjerice) sutra može biti i u vašem vinogradu.
Kemijska zaštita nije uvijek moguća, odnosno ne pomaže kod jačih napada.
Izraziti je polifag, napada preko 200 kultura, šta doslovno znači da će vam sve živo pojesti, lozu, voćke, povrće pa čak i ukrasno drveće i bilje pred kućom. Naravno da prenosi i viruse.
Od sredstava za zaštitu osim piretroida, nije ništa drugo registrirano kod nas. Piretroidi su slabi i nisu previše jaki te je moguće vrlo brzo stvaranje rezistentnosti. Nažalost, ne možete ga suzbijati na svakoj kulturi jer su insekticidi za neke kulture fitotoksični, ili nisu dozvoljeni ( povrće npr.)
Talijani koriste dimetoat ( Rogor, Zagor, Chromgor) i još nekoliko koji su kod nas zabranjeni

i nema ih za kupiti, tako da ih nema smisla navoditi.
Nema laganog uništenja, suzbijanje je teško, najbitnije je spriječiti daljnje širenje zaraženog materijala ili plodova.
Upravo je i problem toga štetnika da je otporan na suzbijanje.
Upravo je nevjerojatno koliko je tih bolesti i štetnika došlo iz Amerike

! Filoksera, peronospora, pepelnica, američki i medeći cvrčak, krumpirova i kukuruzna zlatica, plamenjača krumpira, bakterijska palež jabuke i kruške...
To su u pravilu bile sve najgore pošasti koje su izazivale grdne probleme, pa čak neke i neimaštinu i glad u Europi.
To je već povijest, a definitivno najgore je prošlo vinogradarstvo i još prolazi
